Kad se na kalendaru 1. ožujka pojavi na proljeće počnu mirisati dani! Da proljeće i cvijeće krasi i našu sobu pobrinule su se marljive ruke i prstići vrijednih Prepelica.

Uz malo zelene tempere snijeg u sobi pretvorio se u zelenu travu. Cvjetići, kistići, tempere, drveni štapići te puno kreativnosti, mašte i strpljenja bilo je potrebno za oslikavanje velikog broja cvjetića. Ubrzo je i na našoj livadi u sobi niknulo šareno cvijeće.

Vjesnici proljeća su nam svima znani – visibaba, ljubičica i jaglac mali. Vježbajući finu motoriku šake i prstiju djeca su izradila prekrasne visibabe.  

Povodom Dana žena razgovarali smo o ženama koje djeca vole, a djevojčice su pričale što bi voljele biti kad odrastu i što sve rade njihove majke. Razgovor smo zajedno nazvali „Male ćakule o velikim ženama“.

Za sve posebne žene djeca su izradila označivače za stranice knjiga i na taj način možda potaknemo i koju mamu, nonu, baku, tetu na čitanje što nam je i jedan od zadaća u našem projektu „Pričaj mi priču“.

I u ožujku smo nastavili rad na projektu. Svakodnevno se za spavanje čita priča, o njoj razgovara i lista se ilustracije nakon poslijepodnevnog odmora. U jutarnjim satima osim igranja u dvorani poticali smo djecu da prolistaju slikovnice, knjige ili enciklopedije iz naše vrtićke knjižnice što im se jako svidjelo i pitali bi ako mogu u knjižnicu ići listati knjige. Također smo u našoj sobi zajedno osmislili i uredili novi centar – Pričaonicu. U tom centru se nalaze slikovnice, enciklopedije, dječji časopisi, slike pričalice (dijete prema slikama samo slaže priču), zatim slikopjesme i slikopriče, te kazalište  s lutkama na štapu, ginjol lutkama i lutkama za prste. Tu je i velika fotelja, mekana prostirka na podu te puno jastuka kako bi centar bio što ugodnije mjesto za aktivnosti u njemu. Djeca svakodnevno borave u novom centru i vole si međusobno pričati priče ili pak glumiti i biti publika.

Nakon dana žena pozornost djece privukla je priča „Tri praščića“. Djeca su u jutarnjim slobodnim aktivnostima sve češće gradila i pokazivala svoje kuće, zgrade, maštovite građevine. U slobodnoj igri to su najčešće bile kocke – veliki i mali lego ili male drvene šarene kockice. Sami sebe nazivali bi majstori i zvali Teta, teta pogledaj kakvi smo mi majstori.

Kako su tri praščića gradila tako smo i mi krenuli u gradnju i za prvu kuću izabrali kuću od slame. Gradnju su svi shvatili ozbiljno posebno dječaci i nije bilo lako. Osim prave slamnate kućice sva su djeca izgradila i plošne kućice od sva tri praščića i pri tome uživali jer je zanimanje za te kućice bilo veliko.

Početne matematičke pojmove i strpljenje vježbali smo kroz društvenu igru s kockom „Tko se boji vuka još“ – cilj je bacajući kockicu stići do kućice prije vuka. Djeca su bacala kockicu, brojala točkice, pomicala figurice i čekala na red. To nije bilo lako, ali im je uspjevalo.

Na dječju inicijativu jutarnja tjelovježba je postala obavezna i djeca je vole voditi sama uz povremenu pomoć odgojiteljica. Uključenost kad vodi netko od prijatelja pokazala se učinkovitom i zabavnom, pa ćemo je nastaviti svakodnevno.

Šetnje Funtanom i dalje volimo i činimo.

5. ožujka proslavili smo 5. rođendan našeg prijatelja Dominika. Bilo nam je veselo i lijepo, častili smo se i pjevali te je Dominik bio naše dijete dana, na što je on bio vrlo ponosan i nosio svoju krunu cijeli dan.

Druga polovica mjeseca ožujka bila je puna aktivnosti.

19.3. iznenadili smo sve očeve s mali poklonom za njihov dan inspiriranim recitacijom Grigora Viteza  „Dohvati mi tata mjesec“. Osim poklona svako dijete nacrtalo je drvenom olovkom svog tatu i u anketi „Moj tata“ svatko je predstavio svog tatu – kako se zove, što radi, kako izgleda, što voli raditi s njim i osim slike što bi mu još poklonilo za Dan očeva da može.  Opisi su bili jedinstveni i veseli.

Nastavili smo se družiti s pričom o Tri praščića i napravili malo istraživanje. Glumili smo vukove i pokušali si  objasniti kako je to vuk mogao otpuhati slamnatu i drvenu kućicu, a od cigla ne. Istraživanje puhanjem privuklo je dječju pažnju i velik interes. Djeca su bila uporna i puhala i puhala.  

Na kraju svega bilo je lako zaključiti koji materijal je najlakše otpuhati i zašto. Slama je letjela na sve strane, drveni štapići malo teže, a ciglice se nisu pomakle s mjesta.

Zahvaljujući donaciji komunalnog poduzeća Montraker dobili smo konačno svoje kazalište te novu veliku drvenu farmu s drvenim traktorom i domaćim životinjama za igru. Djeca su farmi priključila i našu slamnatu kućicu i figurice praščića i vuka iz društvene igre te bi na taj način obogatili svoju igru. Igrajući se s farmom djeca usvajaju vještine kao što su dijeljenje, strpljenje, igra uloga, dogovaranje – podjela uloga i zadataka, te je stalno mala grupica u igri s farmom tijekom dana.

21.ožujak bio je jako važan dan za Prepelice – naš prvi izlet u Poreč. Vozili smo se velikim autobusom, šetali u paru po porečkoj rivi s prijateljima iz skupine Vrapčići iz Vrsara, posjetili POU Poreč i u njemu gledali kazališnu predstavu Scene Gorica Gospođica Neću.

Nakon predstave prošetali smo do pizzerije i u njoj se počastili pizzom za ručak. Punih trbuščića prošetali smo zatim do Naftaplina i velikog parka te se u istom igrali i skakali puna dva i po sata. Proljeće za Prepelice nije moglo započeti bolje.

Zadnji tjedan u ožujku zavrnuli smo rukave i krenuli u likovne aktivnosti povezane s nadolazećim blagdanom Uskrsa. Tako smo rezali jaja od hammer papira, ukrašavali ih neobičnom tehnikom kreme za brijanje i tinte, ukrasili ga još vježbajući prste i zgužbajući papir u male loptice i tik tak stvorili čestitke za Uskrs. Osim čestitaka vrijedne Prepelice oslikale su koke, napravile mi točkice i eto ukrasa za najdraže.

U utorak 26. ožujka posjetila nas je Oliverova nona i uz pomoć odgojiteljice Adrijane pokazala kako se radi pinca – fini kolač od dizanog tijesta i grožđica koji se tradicionalno peče za uskrs u Istri.

U četvrtak, 28. ožujka proslavili smo Lunin 5. rođendan zajedno s prijateljima iz skupine Zebica. Bilo je veselo i uživali smo grickati voće.

I za kraj ožujka….